Naizgled neobična epizoda dogodila se početkom mjeseca u raspletu stečajnog postupka Tvornice olovaka Zagreb. Najveći vjerovnik, Zagrebačka banka, usprotivila se svima znanoj svrsi samog stečaja, rasprodaji vrijednih tvorničkih nekretnina. Protivljenje je prisnažila pozivanjem na nastavak proizvodnje. Ipak, čini se da krajnje neočekivana pozicija banke prvenstveno služi kupovanju vremena uslijed nerazjašnjene logike podjele kolača.
Hrvatsko stratište tvornica u posljednjem desetljeću i pol redovito uključuje banke kao poslov(ič)nog kosca u crnom, dakle samu Smrt koja presijeca daljnje tržišno životarenje proizvodnog pogona. To ustvari znači da ukidaju materijalno postojanje zlosretnog privrednog subjekta, transformirajući zadnji trag ovozemaljske njegove prisutnosti u vidu, jasno, nekretnina na bubnju. Dugo nam je pritom trebalo da shvatimo kako banke pritom ne nastupaju tek kao britki vjerovnik u stečajnom postupku, nego prvenstveno u svojstvu uzročnika smrtonosne ekonomske bolesti koja će dotičnu tvornicu oboriti na tlo uslijed financijalizacije pandemijskih razmjera.
Početkom ovog mjeseca, pak, zbio se naoko jedinstven dramski obrat u tom žanru: Zagrebačka banka usprotivila se namjeri stečajnog upravitelja Tvornice olovaka Zagreb (TOZ) da rasproda nekretnine kako bi namirio dugove firme. A baš ta novčarska kuća potražuje najveći iznos od gotovo 20 milijuna kuna i svejedno zastupa stajalište da “postoji interes kupaca za proizvode TOZ-a” i da bi nastavak proizvodnje bio koristan “jer bi se time održala vrijednost nekretnine”. Vjerojatno nikoga ne treba podsjećati kako je i ta banka pregazila te iste pro-proizvodne, ekonomski itekako opravdane argumente, u nebrojenim ranijim sličnim slučajevima. Ali ostaje nam da pokušamo razabrati tko je i kako povukao ključni potez u ovoj bergmanovskoj šahovskoj partiji, ne bi li primorao strašnog protivnika makar na izvjesnu odgodu kraja priče.
Atraktivno zemljište
Tvornica olovaka Zagreb – Penkala, kako glasi puni naziv firme, poslana je sredinom srpnja u stečaj s blokadom računa zbog svega oko 700 tisuća kuna duga i nastale insolventnosti od približno milijun i 200 tisuća. Mediji su već ranije s razlogom prepoznali motive koji zacijelo stoje u pozadini tog postupka, budući da TOZ posjeduje zemljište veličine 60 tisuća četvornih metara na sjeverozapadu Zagreba, s dozvolom za stambenu i poslovnu gradnju. Njegova vrijednost znatno premašuje tražbine prema TOZ-u, no bitno je ovdje napomenuti da tvrtke-kćeri matičnog poduzeća također imaju na računima više negoli je iznosio dug koji je prouzročio insolventnost.
Sveukupna potraživanja u stečajnom postupku iznose oko 46 milijuna kuna, dok je broj zatečenih radnika u trenu njegova otvaranja bio točno 46. Nekoć ih je u pogonima radilo preko tisuću; tvornica je osnovana 1937. godine i proizvodila je ispočetka samo grafitne olovke i pastele, da bi nakon rata asortiman polagano rastao s kemijskim olovkama i nalivperima, temperama i flomasterima, voštanim i kozmetičkim krajonima, plastelinom i glinamolom, pernicama i mapama, te drugim artiklima za đačke, uredske, slikarske i tehničko-crtačke potrebe. Ipak, manimo sad puku forenziku kakva unekoliko nekrofilski uspijeva po novijim medijskim napisima o TOZ-u.
Generalne ekonomsko-političke uzroke propadanja ove firme i općenito hrvatske materijalne proizvodnje već smo naznačili, premda oni sežu još u devedesete godine prošlog stoljeća i nadalje se samo usložnjavaju i jačaju. No obratimo radije dodatnu pažnju na novije, specifične okolnosti u samom TOZ-u koje će dovesti do naizgled prilično bizarne i čak atipične bankarske reakcije, one s početka ovog teksta.
Menadžersko-dioničarski raskorak
Posljednje značajne promjene u vlasništvu nad kompanijom desile su se nakon prodaje udjela najvećeg pojedinačnog dioničara Nenada Markovića, jednog od menadžera TOZ-a, firmi Industrogradnja nekretnine. Vlasnik potonje i konačni posjednik dionica TOZ-a je nizozemski informatički servis TAB kojeg u portfelju drži engleski investicijski fond Ethemba Capital čiji je partner Adam H. Teeger, predsjednik uprave Industrogradnja grupe.
Teegera pamtimo naročito otkako je apelirao na ministra pravosuđa RH Orsata Miljenića da ga zaštiti od suca Mislava Kolakušića na Trgovačkom sudu u Zagrebu, povodom odlučivanja o (pred)stečaju Industrogradnje. U slučaju TOZ-a, Teeger se konfrontirao s Markovićem oko prenosa dioničarskih prava nakon spomenute kupoprodaje, a zatim i s TOZ-ovim direktorom Tihomirom Lalićem koji najglasnije zastupa prodaju zemljišta radi otplate dugova i, navodno, održanja proizvodnje. Prema registru Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, najveći skrbnički računi zajedno drže preko 43 posto vlasništva, a malo tko dovodi u pitanje da iza njih stoji Ethemba Capital.
Ostali najveći suvlasnici su hrvatska država s približno 14 postotaka, te sam TOZ i Triglav osiguranje s po devet. Svi veći dioničari, s izuzetkom države i TOZ-a, udružili su se ovog ljeta u nastojanju da zaustave stečaj poduzeća, no čini se da je Tihomir Lalić iskoristio legalna sredstva do svog cilja. Teško je reći kako je ranijih godina zadržao vlast nad poduzećem usprkos neslaganju s najvećim dioničarima, no to je po nekim izvorima kombinirano s dugotrajnim otporom Nenada Markovića i eventualnim skrivenim interesima u vezi s prodajom nekretnina izvan kontrole bankovnih vjerovnika, a gdje se uz Zagrebačku banku ističu još Partner banka te OTP.
Iluzija vladavine prava
Prema svemu poznatom sudeći, spasonosna bravura koju smo pri uvodu ovog teksta spomenuli nije ni odigrana sad, u velikom finalu ogleda između sukobljenih strana; zapravo je banka samo prinuđena da zaustavi rasprodaju mimo svog nadzora, dok su njezini suparnici održavali mogućnost za takav manevar kroz čitave duge godine proceduralnog natezanja s novim, ne sasvim realiziranim vlasnicima TOZ-a. I pritom ne uočavamo nikoga kome bi stalo do proizvodnje i spasa radnih mjesta, jer se Zagrebačka banka ionako nedvosmisleno očitovala kroz nekretninsku prizmu, kao i menadžment TOZ-a, a niti brižnoj Industrogradnji olovke svakako nisu preokupacija, za razliku od nekretnina. Nema tu dakle nikakve narodske ni socijalne perspektive i motivacije kakva je bar donekle osvijetlila političku i egzistencijalnu tminu iz narečene partije šaha.
Posrijedi je nažalost isključivo prepucavanje s privatnih pozicija nad plijenom u vidu unosnih tvorničkih ostataka, profitersko gloženje suprotstavljenih buržoaskih frakcija. Ta se klasa inače, vođena načelom posvemašnje konkurentnosti i kompetitivnosti, redovito zabavlja internim napetostima između industrijskih sektora ili cehova ili lobija, ne samo međuklasnom borbom. A ovaj put sistem je naprosto malo zapeo u vlastitim proturječjima ili nedorečenostima nalik tjesnacu gdje nasuprot perverznim i neuhvatljivim prelijevanjima svetog privatnog vlasništva stoji iluzija o vladavini prava koja u totalu ne bi odgovarala ni samim dotičnim igračima.