Šef poslaničke grupe Demokratske stranke u Narodnoj skupštini Srbije Borislav “Borko” Stefanović konačno je, nakon nekoliko mjeseci intenzivnih najava, objavio svoj “program” koji bi trebao radikalno promijeniti njegovu stranku, a onda i Srbiju. Ovaj četrdesetjednogodišnji političar, bivši zamjenik ambasadora u SAD-u i bivši šef pregovaračkog tima Srbije u pregovorima s Kosovom, već je godinu dana zvijezda srpskih tabloida u kojima periodično najavljuje, pa demantira odvajanje od svoje stranke i osnivanje nove koja će (prema najavama) izazvati potres na političkoj sceni. Njegov je projekt u prvoj polovici godine bio najuže vezan uz ideju stvaranja “srpske Sirize”, odnosno “Srbize” kako su to nastojali popularizirati pojedini mediji.
Kao mlad i perspektivan političar koji se nesretnim razvojem historijskih okolnosti našao u besperspektivnoj stranci, Stefanović se nastojao okoristiti kratkotrajnom popularnošću grčke vladajuće stranke kako bi se lansirao na potencijalno važnija mjesta od onog šefa parlamentarne grupe. No kako je sjaj Sirize za medije polako blijedio, “Borko” je oprezno reterirao od svojih ranijih najava i kapitalizirao svoju sposobnost da se krajnje ambivalentnim istupima zadrži u vodstvu stranke koju istodobno žestoko kritizira. S druge strane, i vodstvo njegove stranke se oprezno suzdržavalo od njegovog izbacivanja, plašeći se mogućnosti da još jedan rascjep završi konačnim krajem donedavnog hegemona na srpskoj političkoj sceni.
Varljivi zaokreti
Iako je prema pojedinim anketama svojevremeno čak tridesetak posto ispitanih odgovaralo kako bi bili spremni glasati za neku potencijalnu “Srbizu”, Stefanović je za sad ostao na sigurnijem terenu “nuđenja programa” DS-u, uz implicitnu ili eksplicitnu prijetnju odlaska u njemu najoportunijem trenutku. Kako bi izbjeglo situaciju ucjene, vodstvo DS-a je, prema Stefanovićevom svjedočanstvu, ponudilo prihvaćanje “nekih dijelova programa” što je on kategorički odbio ističući važnost njegove cjelovitosti za “zaokret ulevo”. No unatoč inzistiranju na važnim “ideološkim odlukama” i pronalasku “preciznih, konkretnih i što je najvažnije realnih” prijedloga za pozicioniranje DS-a, sam kratki dokument teško da odaje dojam konzistentnog političkog programa.
Naime, DS nije samo najstarija antikomunistička stranka u Srbiji, već je od 2001. do 2012. godine gotovo bez prestanka sudjelovala u vlasti, pri čemu je posljednje četiri godine bila “stranka moći”, te je kroz cijeli period sudjelovala i poticala privatizacijske procese te iste one neoliberalne mjere koje predloženi Stefanovićev program tobože kritizira. U tom smislu njegov pokušaj hvatanja “duha vremena” kroz DS, i s iskustvom dugogodišnje karijere u strukturama moći tranzicijskih režima, očekivano završava lijepljenjem kvazi-socijalnih parola na neoliberalne fraze, proizvodeći komične momente, poput poziva kapitalu Srbije: “Ako želite profit, a prezirete ekstra profit, IMATE NAŠU PODRŠKU!”.
U “Borkovu” obranu ipak valja reći kako je i ovakva nespretnost zapravo najozbiljniji pokušaj da se u političkim strankama Srbije barem pokuša osmisliti neka alternativna politika kako bi se očuvao dojam višestranačja. Problem je samo u tome što je sasvim izvjesno da doista drugačija i socijalnija politika ne može doći iz stranaka i od kadrova izgrađenih za i oko tranzicijskih agendi.