Veliki broj nezaposlenih u Makedoniji, u nedostatku boljih opcija, sve češće pristaje na rad na crno. Prema Centru za istraživanje i kreiranje politika (CRPM) kojeg financira USAID, neformalni sektor najveći je u industrijama poput građevine, trgovine uslugama, turizmu i obrtničkim djelatnostima. Procjene udjela neformalnog sektora u BDP-u kreću se od 24 – 47 posto (razlika je rezultat različitih metoda mjerenja sive ekonomije). Prema studiji koju je proveo CRPM čak 40 posto plaća u Makedoniji isplaćuje se na crno ili je tek djelomično prijavljeno (dio se isplaćuje legalno na račun, dio se daje radniku na ruke), a tek 7 posto radnika nema baš nikakav ugovor o radu i ne prima baš nikakve socijalne beneficije.
U anketi provedenoj prilikom ovog istraživanja, većina ispitanih kompanija kao primarni razlog isplaćivanja radnika na crno navodi korupciju i pohlepu menadžera da što prije zarade što više. Kao drugi razlog, kompanije navode previsoke porezne namete. Među ispitanim radnicima, tek 21 posto njih kazao je kako bi radije primali veću plaću na crno nego nižu neto plaću ali sa svim podmirenim davanjima. Ovo jasno ukazuje na svijest radnika da se u konačnici porezi koje država ubire vraćaju njima samima putem financiranja zdravstvenog sustava, mirovinskog, obrazovnog i drugih….
Također je je čak 50 posto anketiranih predstavnika ispitanih kompanija potvrdilo da krši Zakon o radu na način da radnicima daju ugovore sa skrivenim klauzulama koje podrazumijevaju da se službeni iznos plaće razlikuje od onoga što radnici doista primaju. To može značiti da radnici dio toga dobivaju na ruke, no zabilježeni su i primjeri poput onih čestih u u tekstilnoj industriji da radnice dio plaće vraćaju poslodavcima.
Ideološko uokviravanje
Zanimljiv je međutim okvir kroz koji CRPM plasira ove rezultate. Organizacija naime u prvi plan ističe komentare ispitanih radnika koji smatraju da je siva ekonomija rezultat i nepovjerenja u državne institucije, čime u pozadini ostaje pažljivo upakirana činjenica da je 50 posto ispitanih poslodavaca priznalo da namjerno krši Zakon o radu uvrštavanjem “skrivenih klauzula” te izbjegavanjem davanja, bilo da se radi o krađi na PDV-u, isplaćivanjima dijela plaća na crno, uskratama davanja, neadekvatnom računanju prekovremenih sati, krađama na broju slobodnih dana i godišnjim odmorima itd…
Također, voditelj CRPM-a za IBNA-u izjavljuje kako država ne bi trebala sankcionirati ljude koji rade u crnom sektoru. Premda je kontekst pažljivo postavljen tako da se stekne dojam da bi ljudi mogli stradati zbog neprijavljivanja poreza, zapravo bi primarno mogli stradati zbog neprijavljivanja poslodavaca vlastima radi ilegalnih praksi. Zanimljivost ovakvog kontekstualiziranja problema sive ekonomije u Makedoniji sastoji se u tome što se čitajući tekstove na ovu temu stječe dojam da je država prva na udaru jer ne sankcionira sivu ekonomiju, pa potom radnici koji neprijavljuju ilegalne prakse, dok su poslodavci na udaru tek posljednji, premda su upravo oni kao i kompanije faktori koji krše već izrazito dereguliran zakon o radu. Posebno ovo upada u oči ako se u obzir uzme činjenica da se Makedonija obično navodi kao zemlja s najvećim ekonomskim slobodama, odnosno najpovoljnijim uvjetima poslovanja za poduzetnike u cijeloj Europi. Drugim riječima, država je već poslodavcima maksimalno olakšala poslovanje i smanjila troškove rada, no to ih nije potaklo na poštovanje zakona.
Podsjetimo, radnici koji pristaju na rad u neformalnom sektoru, nezaštićeni su na radnom mjestu, nemaju plaćeno mirovinsko niti zdravstveno osiguranje i ne mogu koristiti porezne olakšice u slučaju da imaju djecu. Kako i sam Centar kaže, radi se primarno o najsiromašnijim ljudima koji doista nemaju nikakvog drugog izbora, te zbog izrazite egzistencijalne ugroženosti pristaju na rad na crno. U konačnici, šteta koju ovakvim poslovanjem poduzetnici nanose državi procjenjuje se na 3 milijarde eura.