Danas i sutra traje sastanak Europskog vijeća, tijela EU koje čine predsjednici država ili vlada svih zemalja članica. Uz pitanje vjerojatnog britanskog referenduma o izlasku iz Unije, glavna tema sastanka bi (prema najavama) trebala biti izbjeglička kriza, njezino rješavanje i s njim povezano pitanje situacije u Siriji. Naime, s eskalacijom tzv. migrantske krize, odnosno zabilježenim povećanim dolaskom izbjeglica iz Sirije u Njemačku, institucije EU su pokazale znatno veći interes za tamošnji građanski rat koji traje preko četiri godine. Pomalo neočekivano (s obzirom na konflikt u Ukrajini), Njemačka i Francuska su davale relativno benevolentne izjave vezane uz aktualnu rusku vojnu interveciju, nerijetko kontrirajući reakcijama koje dolaze iz SAD-a.
Dio je to europskih nastojanja da se izbjeglička kriza “riješi na izvoru” u skladu s posljednjih tjedana često ponavljanom frazom. No u iščekivanju neizvjesnog mira u Siriji, europski se planovi oslanjaju na još nekoliko aktivnosti: jačanju kontrola granice i uspostavi “hot-spotova”, drugim riječima prihvatnih centara u kojima bi se izbjeglice zadržavale i selekcionirale za eventualni ograničeni pristup inače međunarodnopravno osiguranom pravu na azil i zaštitu. Prema tvrdnjama turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, upravo bi Turska, zemlja koja je do sad prihvatila uvjerljivo najveći broj izbjeglica iz Sirije, trebala biti glavna lokacija “hot-spotova”, čime bi se broj izbjegličkih kampova tamo dramatično povećao.
Turska geofantastika
Prema pisanjima lokalnih medija, turske su prijelazne vlasti sklone takvom rješenju uz nekoliko uvjeta među koje spadaju dodatna sredstva, odluka protiv ostanka na vlasti Bašara al-Asada, te – potpora u borbi protiv “domaćeg terorizma”, drugim riječima vanjskopolitička podrška za ratnu eskalaciju na istoku Turske i paralelno jačanje represivnosti i autoritarnosti turskog političkog sistema. O ovom aranžmanu pregovara potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans koji se trenutno nalazi u Ankari u uzvratnom posjetu nakon prošlotjednog Erdoğanovog putovanja u Bruxelles. Najavljeno je i kako će Ankaru u nedjelju posjetiti njemačka kancelarka Angela Merkel. Predsjednik komisije Domald Tusk je pak izjavio kako “koncesije Turskoj imaju smisla sako ako smanje priljev izbjeglica”.
No iako europsko autsorsanje problema izbjeglica turskom autoritarnom režimu unatoč (ili baš zbog) njegovog sve goreg odnosa prema ljudskim pravima očito ne predstavlja moralni ili politički problem dobitnici Nobelove nagrade za mir 2012. godine, provedba krajnje proturječnih ciljeva mogla bi se pokazati nemogućom. Naime, Turska kao sastavni dio rješenja u Siriji, osim odlaska Asada, vidi i uspostavljanje svoje okupacione zone na sjeveru te sprječavanje legalizacije kurdske regije u toj zemlji. Takve ambicije ne samo da ignoriraju situaciju na terenu, nego i izravno proturječe planovima kako Rusije, tako i SAD-a koji provode paralelne intervencije.
Za razliku od obe zemlje, EU svoj interes za tamošnji sukob u najvećoj mjeri ograničava na kretanja izbjeglica prema vlastitim granicama, pa je angažman oko turskih geopolitičkih ciljeva teško očekivati. Erdoğan bi se međutim mogao zadovoljiti europskom spremnošću da “žmiri na jedno oko” po unutarnjim pitanjima u Turskoj. S obzirom na njegovu sve veću nesposobnost da svojom zemljom vlada političkim metodama (umjesto vojnih), ne treba osobito sumnjati u njegovu spremnost da i to prihvati.