Nakon 21 dana protestnog kampiranja crnogorske opozicije ispred Skupštine u Podgorici, policija je u subotu ujutro rastjerala prosvjednike, razmontirala šatore i binu te uhapsila 15 sudionika protesta, uključujući i nekoliko skupštinskih poslanika. Nasilni prekid protesta bio je povod za daljnju eskalaciju na okupljanjima održanim u subotu navečer te sinoć, na kojima su se konflikti ponovili, pri čemu je policija koristila suzavac i gumene metke. Nekoliko opozicijskih političara je ustvrdilo kako ih je policija pretukla, a daljnja okupljanja najavljena su i za sljedeći vikend.
Čini se kako je vlast intervencijom protiv prosvjednika zapravo oživjela razmjerno neuspješan protest koji je zašao u slijepu ulicu nesposoban da se proširi ili dostojanstveno povuče. Iako je policija svoju akciju predstavila kao “asistenciju komunalnim službama” koje su u skladu sa zakonom radile na “deblokadi saobraćaja”, opozicija je sukob interpretirala kao napad nedemokratske vlasti (“diktatorskog režima”) na mirne prosvjednike. Parlamentarna je većina istodobno zaključila kako su protesti “bezbjednosna prijetnja” i “napad na crnogorsku državnost”.
Ljudska prava i ruska prijetnja
Optužbe vladajućih odnose se na “strateški cilj” ulaska u NATO kojim dvadesetpetogodišnja vlast Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića nastoji ušutkati kritičare. Dok se dio opozicije koji prosvjeduje nastojao predstavljati kao široka fronta protiv diktature, vlada je iskoristila pitanje NATO-a da podijeli opoziciju i izolira “prosrpske” stranke koje je zatim lako diskvalificirala kao “ruske agente”. Koliko je ta strategija uspješna dobro ilustrira jučerašnji intervju predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonje Biserko režimskoj RTVCG.
Biserko je aktualne prosvjede usporedila s Mađarskom 1956. i Čehoslovačkom 1968. godine te zaključila kako je “Rusija samo čekala momenat kako bi, u pokušaju da spriječi ulazak Crne Gore u NATO, aktivirala određene političke snage u zemlji”. Geopolitičke kalkulacije tako su sasvim delegitimirale svaku političku kritiku u malenoj balkanskoj zemlji i to iz perspektive “borbe za ljudska prava”. Prema interpretaciji Biserko, “conditio sine qua non Crne Gore je u ovom momentu članstvo u NATO”. Vječna vladavina Đukanovića i gumeni meci pri tome su, čini se, mala cijena.