U ponedjeljak je u Albaniji bio državni praznik. Nije se pritom slavila neka epizoda iz povijesti uspostave albanske države, već obljetnica kanonizacijske epizode uobičajene u državničkom repertoaru jedne druge države – Vatikana. Naime, 19.10. bila je dvanaesta obljetnica beatifikacije Agnes Gonxha Bojaxhiu, Albanke rođene u Skopju 1910. godine, globalno poznate kao Majka Tereza. Praznik je u Albaniji, između ostaloga, obilježen vladinom konferencijom u čast slavne nobelovke.
Ministar za socijalnu politiku Blendi Kosi svečano je na konferenciji predstavio novu vladinu inicijativu – posebni zakon o volontiranju. Pojasnio je i razloge inicijative: “Mi ne želimo samo stvoriti novi zakon o volontiranju. Mi također želimo i oživiti volontiranje kao dio naše tradicije i pronaći načine da ga implementiramo u društvo.” Priskočio je i premijer Edi Rama pozvavši Albance da prakticiraju neke od principa Majke Tereze u svakodnevnom životu. Poslužio se pritom i njenim citatom koji ga lišava ispunjavanja obaveza koje mu nalaže radno mjesto: “Ne čekajte svoje vođe; učinite to sami, jedan na jedan.”
Međutim, ideološka funkcija Majke Tereze ne iscrpljuje se samo u rasterećenju premijera, već puno važnije, u rasterećenju državnog proračuna i eliminaciji sustavne socijalne politike. Proglašenje dana njene beatifikacije državnim praznikom predstavlja kontinuitet u tretmanu Majke Tereze od sloma komunizma u Albaniji. Dobročiniteljska i misionarska slava etničke Albanke poslužila je kao prikladna dimna zavjesa za socijalnu polarizaciju i rast društvenih nejednakosti. Uza sve enormne probleme koje je albanski socijalizam imao, radilo se o jednom od najegalitarnijih društava na svijetu. Promoviranje milosrđa i individualne moralnosti utjelovljene u junakinji albanskih korijena poslužilo je kao jedno od ideoloških opravdanja društvene transformacije.
Zrcalo buržoaske krivnje
Iako je albanskim vlastima Majka Tereza bila nadohvat ruke zbog samog porijekla, rad na oblikovanju njene reputacije odvijao se negdje drugdje. Osnivačicu katoličkog reda Misionarke ljubavi u Kalkuti 1950. godine “pronašao” je i proslavio filmom i knjigom s kraja 60-ih i početka 70-ih britanski novinar Malcolm Muggeridge. Kako u poznatom članku Mother Theresa: Mirror of Bourgeois Guilt (Majka Tereza: zrcalo buržoaske krivnje) objavljenom 1997. povodom Agnesine smrti pojašnjava indijski marksistički teoretičar Vijay Prashad, Muggeridgova pretvorba socijalne radnice u sveticu i rapidno proširenje mita svjetskim medijskim i društvenim krajolikom, prvi je od dva ključna čimbenika statusa Tereze i njene ideološke uloge.
Da bi ona postala budući kandidat za epolete svetosti prvo je iz cijele priče morala biti obrisana socijalna povijest Kalkute u kojoj je djelovala, kao i političke prilike u Indiji u tom periodu. Morali su biti izostavljeni razlozi prisutnosti tolikog siromaštva u tom gradu, od imperijalističke povijesti do zbivanja u Istočnom Pakistanu (današnjem Bangladešu) tih godina iz kojeg je 12 milijuna ljudi moralo izbjeći u Zapadni Bengal. Morala je biti izbrisana i politička uloga indijske komunističke ljevice koja je tih godina bila u usponu i pod izraženom represijom. Odnosno, “politika” Majke Tereze, poznate po izjavi da je siromaštvo lijepo, i posljedično izvor svetosti za one koji mu se posvete, morala je zamijeniti politiku koja je siromašne nastojala mobilizirati u borbi protiv samih izvora siromaštva. Radi se o starom triku najkonciznije izraženom u riječima brazilskog nadbiskupa Héldera Câmare koji je dolazio iz nešto progresivnije katoličke tradicije: “Ako siromašnima dam hranu zovu me svecem. Ako pitam zašto su siromašni siromašni, zovu me komunistom.”
Nakon što je eliminiran socijalni kontekst u kojem je svetica djelovala, poslužila je u drugom činu i kao adekvatna figura za nove politike na svjetskom nivou. Kako navodi Prashad, političko-ekonomske promjene započete sedamdesetih, znane kao neoliberalizam, nastojale su financijskim i političkim pritiscima uništiti one institucije koje su pokušavale sanirati posljedice siromaštva na sustavnom nivou. Demontiranje socijalne države namijenilo se kompenzirati cvjetanjem nevladinih udruga i dobrotvornih ustanova na globalnom jugu. Proces inauguriran govorom tadašnjeg čelnika Svjetske banke Roberta McNamare na skupu u Nairobiju 1973. godine u Majci Terezi je pronašao savršenu reklamnu figuru za zamjenu društvene skrbi milosrđem.
Povratkom u “domovinu” nakon pada komunizma Majka Tereza nije donijela samo svetost već i obećanje politike čiji je “korisni idiot” bila proteklih dvadesetak godina. Dodatno promoviranje, pa i zakonsku implementaciju, njene karizme kakvom smo svjedočili na konferenciji albanske vlade ovaj ponedjeljak, može značiti samo produbljivanje onih politika koje su za siromaštvo u prvom redu i odgovorne.