“Njemačka policija za ogradu na granici s Austrijom”, “Raspad Plana C, sledi zid na granici sa Srbijom”, “Kaos na slovenskog granici” – od kad je Mađarska prošlog petka “zatvorila granicu” i time promijenila rutu kretanja glavnine bliskoistočnih izbjeglica, regionalni mediji pršte od dramatičnih naslova koji ne samo da neprecizno izvještavaju o događajima, već se redovito pokazuju i kao – lažni. Doista, situacija se promjenom rute doista pogoršala, no to je posljedica prije svega “usporavanja” kretanja izbjeglica na kojem inzistiraju Austrija i Njemačka, a koje hrvatske i slovenske institucije provode. Određivanje dnevnih kvota za ulaz u pojedinu zemlju prvo je stvorilo čepove i prisililo izbjeglice na noćenja u neprimjerenim uvjetima, a zatim je dovelo i do “proboja” granica Srbije i Hrvatske, te Hrvatske i Slovenije, odnosno do ulaska u zemlju van predviđenih mjesta.
Inzistiranje na što sporijem ulazu izbjeglica paradoksalno je stvorilo upravo onaj “problem” koji je tobože trebalo spriječiti – naime sada izbjeglice doista “nedokumentirano” ulaze u zemlje, pri čemu su prisiljene uklanjati ograde ili prehodati rijeku Sutlu. Model rješavanja “krize” kratkotrajnim smještajem i organiziranim transportom do najbliže granice tako je djelomično ugrožen. Iako su efekti očiti, i tiču se prije svega nepotrebnog ugrožavanja zdravlja i sigurnosti izbjeglica u trenutku kada se pogoršavaju i vremenske prilike, motivi za kompliciranje situacije ostaju sasvim misteriozni. Naime, mađarsko “zatvaranje granica” zapravo znači ukidanje do nedavno funkcionalnih koridora kretanja čime se Mađarska, prema izjavama glasnogovornika vlade Zoltana Kovácsa, zapravo obavezala na zbrinjavanje izbjeglica koje “legalno” zatraže azil u Mađarskoj, umjesto da ih samo transportira.
Ukidanje tabua
Dakako, mađarska vlada nema nikakvu namjeru poštivati formalne međunarodne obaveze prema izbjeglicama dok god kao svoj primarni zadatak doživljava “čuvanje šengenske granice”. Isti je imperativ navodno natjerao slovensku vladu na hitnu i ustavno vrlo upitnu promjenu uloge vojske kojoj su doslovno preko noći dane policijske ovlasti. U izjavi za Bilten, parlamentarna grupa Združene levice, jedine stranke koja je glasala protiv ovog poteza, navodi kako je zakon tim sporniji jer se ne definiraju “izvanredne situacije” ni područja policijskog djelovanja vojske. To, objašnjavaju, “otvara mogućnost za djelovanje protiv grupa unutar državnih granica” i predstavlja “ispunjenje želja autokrata”. “Koji su kriteriji kojima poslanici mogu aktivirati upotrebu dotičnog zakona: je li to 100 prosvjednika na ulicama, 5000 izbjeglica na granici ili nešto posve treće?”, pitaju u u ZL.
Osim upotrebe vojske, i gradnja barijera je prestala biti tabu tema: određene žičane barijere radi usmjeravanja prelazaka “zelene granice” već su postavljene na ulazu i u Sloveniju i u Hrvatsku. Podsjetimo, vojska i ograda dvije su metode koje su poslužile kao povod za zgražanja nad mađarskom vladom i politikom te sredstvo preko kojeg se utvrđivala razlika između “humanih vlada” i Mađarske kao europskog enfant terriblea. Osim slovenskog ministra unutarnjih poslova, mogućnost (doduše samo “zadnju”) izgradnje opširnijih fizičkih barijera na granici najavili su i hrvatski premijer i ministrica vanjskih poslova, no “samo ako to naprave Austrija, Njemačka i Slovenija”. Tako se ključna distinkcija između nehumanog orbanizma i pravog socijalnog i humanog europeizma hrvatske vlade pretvorila u pitanje – čekanja instrukcija iz Njemačke.
Lažna rješenja i izostale reakcije
Iako su najave o skoroj gradnji hrvatskog zida na granici sa Srbijom koje su se pojavile u pojedinim tabloidima po svemu sudeći netočne (ili barem preuranjene), ipak je teško ne primijetiti određenu promjenu retorike hrvatskih dužnosnika u posljednjih par dana, kao i oprezno reteriranje od ranijeg kategoričkog odbijanja mogućnosti izgradnje ograde te otvaranje vrata za druge poteze u slučaju “nužde”. Iz inicijative nevladinih udruga Dobrodošli, koja je do sad često hvalila vladine stavove, jučer nismo uspjeli dobiti komentar izjava premijera i ministrice o mogućem zidu. Ono što je tako ostalo neizrečeno nije samo kritika vladinog varljivog humanitarizma, već i upozorenje o opasnostima i neefikasnostima “žičanih” metoda. Naime, ako je usporavanje ulazaka u Sloveniju prisililo izbjeglice na prelazak Sutle, čemu sumnjati da bi gradnja ograde u Srijemu izbjeglice natjerala preko Drine, pa onda Save?
Naposljetku, treba podsjetiti i kako su gradnje ograde u Bugarskoj i Grčkoj najodgovornije za prelaske preko Egejskog mora u klimavim čamcima i posljedična utapanja. Niti jedan od zidova nije zaustavio kretanja, ali ih je učinio znatno opasnijima. Pitanje zida u tom smislu nije pitanje “tužne neizbježnosti” niti legitiman “posljednji izbor nevoljkih zidara”. Fizičko zaustavljanje kretanja je lažno rješenje koje nije samo neefikasno, već je i kontraproduktivno. Unatoč tome, ono je evidentno nametnuto u javni diskurz kao sasvim legitimno, bez adekvatne reakcije. Nakon najavljenog europskog samita koji bi razgovarao o “razdvajanju izbjeglica od ekonomskih migranata”, odnosno tzv. profiliranju, “neželjeni” bi se zidovi mogli naglo pojaviti kao jedina metoda da se takav plan provede. Ako do toga dođe, kritike zidova post festum moći će samo evidentirati tragediju koju ne mogu spriječiti.