Novi potez zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića rijetko je koga iznenadio. Predsjednik stranke Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti, predvodnice Koalicije rada i solidarnosti i “kandidat” za premijersku funkciju, jučer je u funkciji gradonačelnika Zagreba iskoristio posebnu priliku koja ostalim kandidatima nije na raspolaganju – predizborna obećanja je odmah i realizirao. Na sjednici Skupštine grada Zagreba Bandić je najavio da se od 1. studenog snižavaju cijene odvoza otpada, i to od 32 do 44%, kao i cijena parkiranja u gradu te cijena javnog gradskog prijevoza.
Pošto za interpretaciju ovog poteza nije trebalo dozvati kakvog “neovisnog analitičara”, svi mediji su unisono “prokazali” Bandića za jeftine predizborne trikove. Pogotovo jer Bandić nije ponudio model kompenzacije sredstava koja će nedostajati sniženjem cijena, već je računovodstvene poslove delegirao na podružnice gradskog Holdinga, uz poantiranje s nominalnom funkcijom gradskih i komunalnih servisa: “Cilj je isporuka javne usluge, a ne gomilanje profita.” I dok je motivacija za ovaj potez svima jasna, najzanimljiviji politički aspekt provlači se u implikacijama diskvalifikacijske etikete koja se povlači nakon razjašnjavanja motivacije – populizam.
Izborna nadanja
Neosporno je da je Bandićev model vladavine i “populističke” politike neodrživ na duge staze, odnosno da su njegovi socijalni aspekti selektivni i klijentelistički i da im je glavni cilj održavanje na vlasti putem stvaranja zavisnih mreža. No etiketi “populizma” nije osnovni zadatak diskreditacija Bandića, niti sličnih figura u suvremenoj politici, već zapravo diskreditacija svih lijevih pokušaja nadilaženja statusa quo i ustanovljavanja univerzalne socijalne politike. Svaki tip adresiranja socijalnih problema, bilo da se radi o klijentelističkim i efemernim ustupcima, bilo da se radi o ozbiljnijim emancipacijskim projektima, trpa se u isti koš – ne postoji alternativa, svaki oblik drukčijih politika je ili naivna utopija ili kriminal.
Što se tiče samih izbornih nadanja optuženika za koruptivne rabote cilj je posve jasan. Iako koalicija kojoj je na čelu izlazi na izbore u svim jedinicama plan je da se u četiri izborne jedinice koje obuhvaćaju dijelove grada Zagreba zahvati dovoljno mandata kako bi se postalo nezaobilazan faktor u formiranju neminovne postizborne koalicije, bilo s HDZ-om bilo sa SDP-om. Vladanje glavnim gradom i mjesto u vladajućoj koaliciji na nacionalnoj razini učinili bi Milana Bandića i gotovo istoimenu mu stranku trećom političkom snagom u državi.
Pored tih rezultata, zabavno će biti pratiti i putanje dviju notornih figura koje su se našle u Bandićevoj koaliciji – Damira Kajina i Ljube Jurčića, nositelja lista u 7. i 8. izbornoj jedinici. Prvi, koji je karijeru gradio na imidžu narodnog tribuna i nepokolebljivog istarskog antifašista, svoj je politički kredibilitet odavno izgubio, što priskrbljivanjem povlaštene saborske mirovine što izjavama o izbjeglicama, i jedina kvalifikacija koja mu je ostala je ona profesionalnog političara. Ona bar omogućava da uđete pod skute onoga kojeg ste javno diskreditirali do prije samo godinu dana. Drugi, Ljubo Jurčić, u vječnom kolebanju između “neovisnog analitičara” i iskrenog političara, nakon neuspješne epizode sa SDP-om, od izbora do izbora pokušava, naivno i nekima simpatično, ali beskrajno politički netalentirano, ponuditi viziju reindustrijalizacije Hrvatske. Ulaskom u ovu koaliciju definitivno je eliminirana simpatičnost, a za procijeniti ostalo bi trebalo imati uvid u detalje deala s Bandićem.