Nakon što je Ustavni sud prije mjesec dana donio odluku kojom se ukida sankcija nevaljalosti izbornih lista ukoliko na njima nema 40 posto žena, portal o rodu, spolu i demokraciji – Libela – proveo je sken stanja prilikom kojeg su zaključili da niti jedna izborna lista, za parlamentarne izbore što su u Hrvatskoj na rasporedu 8. studenog, ne zadovoljava rodnu kvotu. Prema njihovim informacijama, ni na jednoj izbornoj listi Domoljubne koalicije koju predvodi HDZ “nije ostvarena minimalna i zakonski propisana kvota od 40 posto podzastupljenog spola, u ovom slučaju, žena”. Ukupni postotak žena na listama ove koalicije iznosi 27,7 posto, dok se među HDZ-ovim kandidatima nalazi još i manji broj žena, tek 19 posto (20 žena od ukupno 102 osobe). Znatno bolje rezultate Libela nije pronašla ni kod koalicije Hrvatska raste, koju predvodi SDP gdje se među 10 izbornih jedinica na samo jednoj listi kao nositeljica našla žena. Na prvih 9 mjesta njihovih 10 izbornih lista za 10 jedinica nalazi se ukupno 17 žena, dok neku šansu za ulazak u parlament ima tek njih 13. Više o odluci Ustavnog suda, može se pročitati u Libelinoj analizi.
Ishodi ukidanja sankcija za nepoštovanje kvota provedenih Zakonom o ravnopravnosti spolova navode na zaključak kako su kvote još uvijek prijeko potrebne te da borba za ravnopravnost spolova nije ni približno privedena kraju. Dio problema na kojeg borba za ravnopravnost nailazi može se prepoznati i u izjavi Sanje Putice, članice HDZ-a i predsjednice HDZ-ove Zajednice žena “Katarina Zrinski” koja, kako prenosi Libela, smatra da je ponekad “odgovornost i na samim ženama koje se nisu dovoljno aktivirale. Neke žene su proaktivne i uspiju se probiti, a neke jednostavno ne žele. To je jedan od razloga. Nije odgovornost samo na vodstvu stranke”.
Bez kolektivnog traženja individualne odgovornosti
Traženje individualne odgovornosti za neravnopravnost spolova zamka je u koju redovno upadaju i desnica i ljevica. No dok je desnica, čini se, sklonija odgovornost za neravnomjernu spolnu raspodjelu društvene moći tražiti u “pasivnim” ženama, lijevoliberalni feminizmi odgovornost traže u pasivnosti muškaraca da se odreknu dijela svoje društvene moći u korist žena. Lijevi pak, odgovor na ovu zamku prije svega bi trebao obuhvatiti shvaćanje da je ravnopravnost spolova izrazito kompleksan problem koji se realizira na svim društvenim razinama te da pristup traženja “krivnje” za neravnomjernu raspodjelu društvene moći među spolovima dosad nije urodilo plodom. Ravnopravnost nije postala društvu samorazumljiva što se vidi i iz činjenice da se po ukidanju kvota broj žena automatski smanjuje na omjere slične onima prije uvođenja kvota. Ovakvi rezultati prividno dovode u pitanje smisao postojanja kvota, no on su posljednja linija obrane ravnopravnosti u liberalnoj demokraciji. Drugim riječima, ako praktično onemogućimo zakonsku obavezu koja nameće vođenje računa o ravnopravnosti, ovo pitanje čini se, pada nisko na listu prioriteta, zbog čega je logično očekivanje da će i “ženska” pitanja, odnosno pitanja društvene rodne ravnopravnosti, pasti nisko na toj listi, što nas dugoročno vraća pokoji korak unatrag. Traženje odgovornosti i krivnje u pasivnosti muškaraca ili žena za ovakav razvoj događaja nije konstruktivan pristup ovom sveprožimajućem društvenom problemu. Umjesto toga treba prihvatiti činjenicu da smo daleko od dosezanja društvene rodne ravnopravnosti usprkos stoljetnoj borbi za ovu stvar te i dalje prilagodavati metode borbe aktualnim društvenim pitanjima.
Kvote su pritom samo vidljivi i jasno mjerljivi vrh ledenjaka, one su ilustracije dubine ovog društvenog problema. Put ka njegovom rješenju nalazi se u svim ostalim društveno političkim aspektima, prije svega u pitanjima poput formalnog i neformalnog obrazovanja i drugačije raspodjele vremena muškaraca i žena koja počinje u različitom odgoju ova dva spola, nastavlja se u usvajanju različitih neformalnih socijalizacijskih obrazaca, a svoju kulminaciju ima tek u onome što je društveno jasno prepoznato: neravnopravna raspodjela društvene moći s obzirom na spolove. Kvote, stoga nikako ne mogu biti promašena mjera. One su tek jedna od potrebnih mjera koja za sobom povlači drugačije slaganje liste društvenih i političkih prioriteta. Ako i dalje uglavnom žene vode računa o pitanjima koja se tiču socijalne reprodukcije kao što su kućanski poslovi, odgoj djece, briga o starijima, onda je nužno da kvote budu što strože zakonski regulirane kako bi se što veći broj kadrova mogao baviti ovim pitanjima. Činjenica da kvote još uvijek nisu rezultirale suštinskim društvenim promjenama možda znači da kvote treba povećati i postrožiti te ih provesti kroz sve društvene sektore, a ne ih oslabiti.