Subotnji protest ispred crnogorske Skupštine u Podgorici ponovno je završio sukobima, uhićenjima i premlaćivanjima. Protest je nastavak okupljanja dijela crnogorske opozicije koja je od kraja prošlog mjeseca kampirala ispred Skupštine zahtijevajući odlazak s vlasti Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS) koji, s različitim programima, bez prestanka vladaju tom zemljom 26 godina. Kampiranje je prekinuto pretprošlog vikenda kada je policija “rastjerala” prosvjednike i razmontirala kamp. Iako su i prosvjedi pretprošlog vikenda završili nasiljem, subotnji je skup znatno premašio te događaje i rezultirao hapšenjem vođa opozicionog Demokratskog fronta (DF) Andrije Mandića i Slavena Radunovića, koji su optuženi za pokušaj “nasilne smjene vlasti”.
Optužba se odnosi na pokušaj ulaska prosvjednika u zgradu Skupštine, koji su, prema optužbama, organizirali Mandić i Radunović. Dvojica lidera “prosrpskog” dijela opozicije sinoć su ipak pušteni da se brane sa slobode, no optužnica ostaje. Tako je barem privremeno ublažen proceduralni problem jer je riječ o skupštinskim poslanicima koji uživaju imunitet pa njihovo hapšenje predstavlja pravno upitan čin. Osim pravnih dilema, subotnji događaji izazvali su i političku konfuziju jer su se pojavili dokazi kako je opozicione poslanike za vrijeme protesta u Skupštinu pozvao predsjednik tog tijela Ranko Krivokapić, inače vođa Socijalnodemokratske stranke (SDP) koja je dugogodišnji koalicijski partner vladajućih. Iako su Krivokapić i opozicija različito interpretirali taj poziv, ovo nije prvi put da SDP radi oprezne odmake od DPS-a.
Zaboravljene optužbe
Vladajuća koalicija je naime već dugo u krizi, a čini se kako je održava još jedino vjera u skoru “pozivnicu” Crnoj Gori za NATO. Ista je pozivnica, koji je prvi ozbiljniji korak prema “evroatlantskim integracijama”, sprječavala udruživanje opozicije koja uključuje i protivnike i podržavatelje NATO-a. Vlada je vješto iskorištavala ovu podjelu, inzistirajući kako je dio opozicije koji prosvjeduje “na Putinovoj plaći”. To je doprinijelo izolaciji DF-a koji je formalno nastojao uključiti različite dijelove opozicije u svoje proteste, ali se naposljetku morao oslanjati na svoju “srpsku” bazu. “Prozapadni” dijelovi opozicije našli su se tako u situaciji da implicitno ili eksplicitno podržavaju vladu kojoj se formalno protive.
Osim razoružavanja opozicije, Đukanović se okoristio i vanjskopolitičkom potporom svojih dojučerašnjih kritičara koji su, uživljeni u hladnoratovske uloge u “sukobu” NATO-a s Rusijom, zaboravili sve teške optužbe protiv crnogorskih vlasti zbog korupcije, kao i njihov antidemokratski karakter. Riječima njemačkog “stručnjaka za Rusiju” Andreasa Umlanda, inače zagovornika eskalacije europsko-ruskog sukoba čak i po cijenu uzajamne štete, “glavne odluke treba da donosi politička elita, odnosno institucije sistema vaše države, dok se u društvu može pojaviti izvjesno nezadovoljstvo zbog različitih stavova o tom ključnom pitanju”. Drugim riječima, suspenzija demokratskih rasprava unutar crnogorskog društva sasvim je opravdana ako to dovodi do malih simboličnih pobjeda Zapada nad Rusijom, čak i pod cijenu ozbiljnih sukoba unutar Crne Gore.
Pitanje je samo što će ta suspenzija dugoročno značiti za Crnogorce, bez obzira na njihove identitete i stavove prema NATO-u i Rusiji, ali to nije pitanje koje može predstavljati područje interesa “geopolitičkih stručnjaka”.