Konačan ishod mjera štednje za rumunjsku kulturnu proizvodnju vrlo je precizan – stavka za kulturu u državnom proračunu iznosi 0,14% BDP-a. Stiješnjeni između stranačkog manevriranja, antagonizma institucionalnog i nezavisnog sektora, društvenog statusa parazita i proračunskih mrvica, umjetnici se nastoje politički artikulirati, ali sjećanje na progresivnije modele je izbrisano.
Da bismo promotrili utjecaj mjera štednje na kulturne politike, prvo bismo trebali imati kulturne politike…
…što je, prema najjednostavnijoj definiciji kulturnih politika kao skupa prioriteta, vrijednosti i strategija koje bi trebale utjecati na razvoj kulturnog polja, nešto što bi bilo jako teško pronaći u današnjoj Rumunjskoj. Dugo vremena kulturne politike nisu bile ništa više od konkretnog plana prevođenja umjetničke i kulturne produkcije za stranačku promidžbu. A sada smo opet na početku.
Gledajući iz dugoročne perspektive, mjere štednje su zapravo bile kontekstualni izgovor za ponovnu instrumentalizaciju kulture u ime ideoloških i usko političkih ciljeva – i to objašnjava zašto se njihov utjecaj počeo osjećati nakon vrhunca ekonomske krize (počinjući od 2012., a ne u razdoblju od 2008. do 2010. godine). Izborne 2008. godine Rumunjska je napuštala razdoblje prvog pravog prosperiteta nakon 1990. godine i vlade koja je prakticirala “staromodan” oblik (gotovo socijalnog) liberalizma. Umjetnost i kultura su cvjetali, neki bi rekli, u kontekstu u kojem su ljudi ponovo otkrivali kulturne aktivnosti kao vrstu zabave i, vrlo rijetko, refleksije, a priljev publike generirao je otvaranje novih izvedbenih i izložbenih prostora. Ono što nitko na vrijeme nije shvatio bila je činjenica da se radi o vrenju unutar balona: prosperitet nije doveo do restrukturiranja umjetničkog polja, jasnog definiranja profesionalnog statusa umjetnika, predvidivosti i radnih uvjeta, prave diverzifikacije umjetničke ponude i potencijalne publike. U dubini, radilo se o istom sustavu – sustavu umjetnika koji služe religiji visoke kulture kao zabavljači fikcionalne srednje klase u nastajanju, samo je o njemu ovisilo više ljudi.
Prva faza politika štednje u osnovi je imala institucionalni učinak: kulturni sustav u Rumunjskoj, koji se uglavnom sastoji od državno financiranih tijela, sa zaposlenicima koji imaju status javnih službenika (specijalnih javnih službenika; niti jedan od pokušaja restrukturiranja zaposleničkih shema ovih institucija nije bio uspješan, možda zato što su već imale premalo zaposlenika), mogao je nastaviti funkcionirati prema određenim parametrima, bez dodatnih (proizvodnih) sredstava. Novi je zakon zabranio nastavak zapošljavanja umirovljenih na puno radno vrijeme u državnim institucijama. Kazališta, temeljena na repertoaru, nastavila su davati predstave, no s manje premijera godišnje. Opere su morale pozivati manje gostujućih umjetnika i usredotočiti se na “lakši” repertoar, a muzeji su srezali broj privremenih izložbi i usporili proces nabavljanja novih umjetnina. Budući da većina ovih institucija – osobito onih koje izravno financira Ministarstvo kulture i onih u većim gradovima – nema jasno izrečenu obvezu da svoje aktivnosti učini dostupnima svima, neke su od njih povisile cijene karata. Naizgled, sve se odvijalo kao i inače… u iščekivanju dolaska boljih vremena.
Ali promjene su se događale: rezovi u sredstvima namijenjenim proizvodnji utjecali su na umjetničko polje – ne u njegovoj institucionalnoj formi, nego u njegovom najdinamičnijem sektoru, onom neovisnih i mladih umjetnika. Novi natječaji u državnim kazalištima, muzejima itd. bili su blokirani i nije bilo dovoljno novca da bi nezaposleni umjetnici radili kao suradnici, dok su umjetnički fakulteti – natjerani da se prilagode novom sustavu financiranja “po studentu”, iz kojeg su institucije zanatskog obrazovanja ranije bile isključene – proizvodili još veći broj diplomiranih bez jasne perspektive u pogledu karijere. Ako je od 2002. do 2008. godine doista postojao slab pokušaj da se nezavisna scena oblikuje u samoodrživu strukturu, on nije mogao dovesti do stvarnih mehanizama preživljavanja u miljeu u kojem su javno financirane institucije krojile pravila. Za vrijeme barem jedne sezone, većina je kazališta, uglavnom u Bukureštu, bila preplavljena predstavama o krizi srednjih godina – zato što je to bila prosječna dob glumaca u njihovim ansamblima. Bez dodatnih izvora prihoda od državnih institucija, mladi glumci nisu mogli preživljavati od oskudnih (ako ikakvih) naknada u nezavisnim kazalištima, što je natjeralo cijelu ovu scenu da se pomakne prema komercijalnom pristupu, čineći kulturu još manje dostupnom mnogim skupinama ljudi. Nedostatak određenog radnog statusa umjetnika i povećanje poreza na zdravstveno i socijalno osiguranje pomogli su produbljivanju prekarnosti umjetničkog polja. U isto vrijeme, umjetnici su bili i objektom simboličkih napada – zajedno s primateljima socijalne pomoći, radnicima u državnim tvornicama, umirovljenicima i siromašnima općenito – koji su slijedili uglavnom paneuropski val libertarijanske redefinicije rada, učinkovitosti i socijalnih prava. Gledajući dugoročno, širenje simboličke percepcije izvedbenih umjetnosti kao privilegije, a ne službeno priznatog zanimanja s određenom društvenom vrijednošću, činilo je kulturu sve manje i manje privlačnom privatnim sponzorima – u očima javnosti, umjetnost i kultura nisu bile vrijedne “spašavanja”.
Opći izbori u Rumunjskoj u studenom 2012. godine rezultirali su novom vladom – nemogućom koalicijom socijaldemokrata i liberala – i budući da, tradicionalno, socijaldemokrati nisu zainteresirani za kulturu kako se lokalno uglavnom definira (kao visoka kultura), cjelokupno područje kulturnih politika i administracije ostavljeno je na brigu liberalima. Prvo što su oni učinili bilo je preusmjeriti financijske doprinose Državne lutrije za kulturu od Nacionalnog fonda za kulturu – praktički jedinog relevantnog tijela za odobravanje projekata neovisnog sektora – izravno u državni proračun, odakle se nikada zapravo nisu vraćali u umjetničke projekte. Doprinos Državne lutrije činio je otprilike 90% novca Fonda za kulturu.
Od prosinca 2012. do ožujka 2014. godine, kada se koalicija raspala i liberali napustili vladu, četiri su se političara izmijenila na mjestu ministra kulture i nacionalne baštine. Pod liberalima, proračun ministarstva smanjio se s oko 179 milijuna eura u 2012. (pod prethodnom vladom desnice) na 130 milijuna eura u 2013. i 125 milijuna eura u 2014. godini (što je jednako polovici proračuna rumunjske tajne službe), uz predviđene daljnje rezove po stopi od 4% do 2016. godine. Iako se u nekom trenutku jedan od liberalnih ministara požalio na nedostatak novca za kulturu (i izgubio svoju poziciju jer je “preporučio” da se umjesto fondova za kulturu režu fondovi za nacionalni program prevencije i liječenja AIDS-a), sama je stranka, u stvari, podržavala ovo smanjenje koje je u konačnici dovelo do toga da se za kulturu izdvaja 0,14% BDP-a.
No, je li važno koliko novca vlada izravno daje za kulturu u zemlji koja podržava kompleksan proces decentralizacije? Da, jako je važno, budući da se proračunsko izdvajanje odražava na sve administrativne razine. I, najviše od svega, zato što uzastopni rezovi nisu bili posljedica kritičnog nedostatka novca nego političke odluke. Ako je prethodna vlada desnice oslabila status umjetnika kao kulturnih radnika, ali je ipak bila spremna pružiti posebne privilegije konzervativnoj visokoj kulturi (u skladu s pogledima vlastitog izbornog tijela i priznajući potporu koju je dobila od konzervativnih antikomunističkih intelektualaca), za liberale, kultura je bila posljednje polje djelatnosti koje još nije bilo privatizirano, što je zahtijevalo brzu intervenciju. Idite u privatni sektor ili umrite – ova se poruka neprestano slala kulturnom sektoru, i neovisnom i javno financiranom. Jer i za liberale i za socijaldemokrate, dugoročan neuspjeh proširivanja definicije kulture – prepoznavanje njenog potencijala za obrazovanje i društvenu inkluziju, naklonjenosti društvenoj kritici velikog dijela nezavisnog sektora (obično iz lijevo-liberalne perspektive) itd. – doveo je do politike odmazde. Budući da su mnogi intelektualci, glasni zagovornici vlade od 2008. do 2012. godine, bili na visokim pozicijama unutar kulturnog aparata (npr. u Rumunjskom kulturnom institutu), podržavajući kroz te pozicije umjetnike i kulturnjake sa sličnim političkim sklonostima (čak i ako ta podrška nije bila ekskluzivna), za stranke koje su sada na vlasti, demontiranje kulturnog sustava kao takvog i financijska igra mačke i miša s tradicionalnim institucijama koje su “prevelike da bi propale” (kao što su Bukureštansko nacionalno kazalište, Nacionalna opera, organizatori nekolicine velikih festivala) funkcionira kao aktivna strategija preobrazbe samog izbornog krajolika u vlastitu korist.
Oslabljeni povećanim poreznim opterećenjem i sa statusom privilegiranih prosjaka koji sviraju na zahtjev svojih političkih “gospodara”, umjetnici i kulturnjaci sada se bore kako bi ponovno otkrili odavno mrtve strategije preživljavanja iz komunističkih vremena. Problem leži u tome što se nitko zapravo ne sjeća kako je tada bilo – i to je sjećanje izbrisano.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski