Unatoč tome što se nije najbolje snašao u ovotjednom posjetu njemačkoj premijerki i predsjednici Kršćansko-demokratske unije (CDU) Angeli Merkel, što verbalno što scenski, čini se da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uspio, po nekim usputnim konzultacijama, uloviti neke historijske lekcije. Možda sam posjet kancelarki i “partnerici” iz Europske pučke stranke u svrhu njenog javnog iskazivanja podrške za predstojeće parlamentarne izbore nije polučio neposredan marketinški učinak uslijed manjka određenih vještina, ali zato su apgrejdane ishodišne kvalifikacije za tržište rada ovog premijerskog kandidata, one povjesničara.
Na jučerašnjem skupu u Kostreni tzv. Domoljubne koalicije koju predvodi HDZ, Karamarko se u svom govoru pokušao obračunati s optužbama za desni ekstremizam koje se sve više upućuju njegovoj stranci, pogotovo od strane najbližih konkurenata. Prvo je odradio lagani dio posla raskrinkavanja SDP-ove “domoljubne kampanje”, da bi se zatim prebacio na ideološke akrobacije i historijske analogije. Napominjući da u HDZ-u nema ekstremizma koji im se imputira i da oni opće nisu imuni na kritiku “crnih uniformi”, kolorističko-historijskim manevrom lopticu je prebacio na teren SDP-a. Njihovo preuzimanje domoljubne retorike označio je crnom bojom i dijagnostički zaključio da se spajaju crni i crveni. Pritom je našao i historijsku analogiju: Njemačku 1933., odnosno Hitlerovo preuzimanje vlasti.
Poslušni europski učenik
Radi se o klasičnim argumentacijskim trikovima europskog, i prije svega njemačkog, liberalnog revizionizma. Bilo da se radi o onoj varijanti po kojoj je njemački nacizam bio isključivo odgovor na Sovjetski savez, bilo da je riječ o traženju socijalističkih elemenata u politici Hitlerove stranke i Njemačke tridesetih godina. Ovi trikovi prvenstveno služe lišavanju liberalizma bilo kakve krivnje u uspostavi fašističke ideologije, kao i obrani kapitalizma kao jedinog normalnog poretka, kojeg mogu ugrožavati samo lijevi ili desni ekstremisti koji su po svoj prilici isti. Uz blaženu nezainteresiranost za sudbinu komunista u Njemačkoj nakon 1933., Karamarkovo posezanje za revizionističkim manevrom koji čini ideološku osnovu projekta Europske unije pokazuje da je on prvenstveno poslušni europski učenik, a ne nekakva endemska ovdašnja “ustaško-udbaška” figura.
Dokle ide europski antikomunizam HDZ-a svjedoči i govor Miriam Kervatin, čelnice udruge Blokirani, na istom skupu u Kostreni. Ubačena na listu Domoljubne koalicije kao navodni glas obespravljenih, Kervatin je na skupu, s pravom, kritizirala politiku SDP-a u pogledu blokiranja računa građana i izrazito represivnog ovršnog zakona. No, nije ostalo samo na tome, slijedi i zabavan ideološki twist. Kervatin je blokiranje računa i ovrhe zbog osiromašenja i devastacije životnog standarda kapitalističkom restauracijom usporedila s ni manje ni više nego oduzimanjem imovine narodnim izdajnicima i veleposjednicima 1945. godine: “Jeste li znali da se samo u Hrvatskoj blokada imovine provodi kao 1945. – kada su oduzimali kuće ljudima koji su napustili Hrvatsku tako da su obavijest lijepili na mračni zid suda i rekli da su ih tako obavijestili?”
Uz nezaobilaznu 1991. tako je SDP u krimen dobio još dvije historijske godine, očekivano 1945. i puno manje očekivano 1933. godinu, u kojoj se konsolidirao politički projekt pobijeđen upravo 1945. Iako se radi u prvom redu o poslovičnoj povijesno-ideološkoj konfuziji HDZ-a, činjenica da SDP postaje predmet ovakvih suludih konstrukcija dovoljno govori i o njegovom političkom karakteru.