Šminkanje statističkih pokazatelja ekonomskih trendova neizostavan je dio predizbornih kampanja. Tako se hrvatska vlada na isteku mandata hvali padom nezaposlenosti, rastom izvoza i rastom proizvodnje. No podaci kojima se hvale plod su metodoloških manjkavosti i namjernih zanemarivanja što u ukupnoj slici dovodi do banalnih proturječja.
U najnovijem izvješću Svjetske banke o lakoći poslovanja, Doing Business 2016, Hrvatska je zauzela 40. mjesto u konkurenciji 189 zemalja. U vrijeme žestoke predizborne kampanje, ovaj pomak na ljestvici senzibiliziranosti zemalja za potrebe kapitala hrvatskom je premijeru Zoranu Milanoviću poslužio kao neupitan pokazatelj pozitivnih ekonomskih trendova i socijalne osjetljivosti trenutne vlade. Milanović je komentirao “kako je Hrvatska postala dobro mjesto za poslovanje, ali da je ostala socijalna država koja se brine za slabije”, te dodao da “ima država koje su dobre za biznis, ali su brutalne za svoje državljane dok je Hrvatska balans, jedna ravnoteža”.
Na prvi se pogled može činiti kontradiktorno da indeks što mjeri otvorenost određene ekonomije za aktivnosti kapitala bude izričito protumačen i kao mjera socijalnog blagostanja, da se jednim retoričkim zamahom u isti interesni sklop uguraju ono što vodi rastu profita i ono što pogoduje društvenoj zajednici. No taj brzopotezni manevar povezivanja oprečnih pojava, tržišne logike s logikom društvenih potreba, ipak nam nešto govori o prostoru ideološke borbe, prostoru gdje se treba politički pozicionirati, a to znači i biti vješt u manipuliranju različitim sadržajima. I pritom ne treba zaboraviti da se nikada toliko ne manipulira kao u vrijeme izbora.
Milanović je političar u napetoj izbornoj utrci, po stranačkom članstvu socijaldemokrat, predvodnik koalicije što na propagandnim panoima ističe da je protiv mjera štednje. On jako dobro razumije da indeks Svjetske banke govori o institucionalnoj naklonjenosti države prema poslovnoj zajednici, a ne društvu u cjelini. Razumije da je to pokazatelj što bi ga prije mogla istaknuti Hrvatska udruga poslodavaca, a ne socijaldemokratski premijer u borbi za još jedan mandat.
Iz Domoljubne koalicije mogli bi pak primijetiti da skok na ljestvici zapravo ukazuje na rezanja socijalnih davanja i smanjivanje radničkih prava, ono u čemu je Kukuriku koalicija bila učinkovita tokom svog mandata. U takvom kontekstu, Milanoviću ne preostaje ništa drugo nego da uspjeh u promicanju interesa kapitala, izražen usponom na Doing business ljestvici, spinom izokrene u navodnu društvenu ravnotežu, koliko god stvarnošću zapravo vladala brutalna socijalna polarizacija.
Pad stope nezaposlenosti?
Drugi često citirani ekonomski pokazatelj ove vlade je onaj o padu nezaposlenosti. Ministar rada Mirando Mrsić rado se hvali da je broj nezaposlenih znatno smanjen tokom mandata ove vlade, pozivajući se na podatke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. I doista, ako usporedimo broj nezaposlenih na kraju kolovoza 2011. godine (285 tis.) i 2015. godine (256 tis.), moglo bi se zaključiti da su vladine politike poticanja zapošljavanja, privlačenja investicija i promoviranja turizma rezultirale većim brojem zaposlenih. Doduše, možda se radi o nesigurnim, neredovitim, iscrpljujućim, potplaćenim i privremenim oblicima rada, kao što su oni promovirani mjerom o stručnom usavršavanju bez zasnivanja radnog odnosa (isprva za 1600 kuna, kasnije za 2400 kuna), no sve je to dio mukotrpnog, ali pouzdanog puta izlaska iz krize.
Nasuprot ovakvom ciničnom selektiranju i interpretiranju podataka o padu nezaposlenosti krije se gruba stvarnost pada broja zaposlenih. Usporedimo li broj zaposlenih na kraju kolovoza 2011. godine (1,42 mil.) i 2015. godine (1,36 mil.), uočavamo svu beskrupuloznost fraza o društvenoj ravnoteži i bešćutnu realnost ekonomskog propadanja. Nije se dogodilo postupno opadanje broja nezaposlenih i njihovo zapošljavanje nego predano brisanje iz evidencije na zavodima za zapošljavanje, raširena obeshrabrenost otpuštenih da se uopće prijave i intenzivna emigracija u potrazi za nekakvim (prvim, plaćenijim ili smislenijim) poslom.
Novim zakonom o radu i mjerom o stručnom usavršavanju vlada nije pokazala da se brine za slabije kako ističe Milanović, nego je samo pridonijela ozakonjenju nepodnošljivih i sve nemilosrdnijih radnih uvjeta za sve manji broj zaposlenih. Zakonskim intervencijama u tržište rada vlada je nedvosmisleno pokazala da u potpunosti stoji na strani kapitala, pokazala je orijentaciju na podizanje konkurentnosti poslovne zajednice i ispunjavanje zahtjeva međunarodnih institucija što se odražava u rangiranju na Doing business ljestvici. A to nije isto što i socijalni balans, to ne znači da je između rada i kapitala uspostavljena ravnoteža već da je vaga političke moći oštro nagnuta na stranu potonjeg.
Rast robnog izvoza?
No ono što bi bez ikakve dvojbe trebalo unijeti optimizam i osigurati daljnje povjerenje trenutnoj vladi je gotovo neizbježno spominjanje rasta robnog izvoza tokom 2015. godine. U zadnjih nekoliko mjeseci, ovo je postao glavni adut na koji svi ministri često referiraju u analizi ekonomskih trendova, njihov as iz rukava u trenutku kada treba ušutkati sve kritičare destruktivnih poteza vladine ekonomske politike. Robni izvoz je naime u prvih sedam mjeseci ove godine porastao 12,2 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Taj podatak nam sam po sebi govori malo (npr. ne znamo u kojoj mjeri radnici imaju koristi od toga), a još nam manje govori ako se radi o metodološkom propustu.
Cijela fama oko rasta izvoza postaje još bizarnija i kontradiktornija jer se u predizbornoj kampanji naglašava zajedno s rastom proizvodnje. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić ističe podatak o rastu proizvodnje u prvih osam mjeseci ove godine za 1,9 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Postavlja se logično pitanje: ako je izvoz toliko porastao zar se to ne bi trebalo odraziti i na puno snažniji rast proizvodnje? Ono što se izvozi treba naime i proizvesti. Ili ipak možda ne treba?
Domaća ekonomija od priključivanja Europskoj uniji bilježi dramatičan rast izvoza automobila, bijele tehnike i tropskog voća, robe koju ne proizvodi, ali zato provozi preko svojih luka. U međunarodnoj trgovini roba se bilježi na prvoj lokaciji određene jurisdikcije, a ne prema njezinoj konačnoj destinaciji. Zato se primjerice japanski automobili koji stignu u hrvatske luke s ciljem istovara u primjerice Francuskoj, bilježe istovremeno i kao hrvatski uvoz iz Japana i kao hrvatski izvoz u Francusku.
Ovakav trgovački pseudo-tranzit naziva se Roterdamski ili Antwerpenski efekt s obzirom na golemi protok robe što prolazi kroz ove luke s ciljem daljnje geografske cirkulacije, a bilježi se kao nizozemski i belgijski uvoz i izvoz. Time istovremeno postaje i europski uvoz i izvoz, iako roba uopće ne mora biti namijenjena nekoj od zemalja članica Europske Unije, nego preko nizozemskih ili belgijskih luka odlazi primjerice u Rusiju. Statistički ured Europske Unije, kao i statistički uredi zemalja članica, ne vode evidenciju o ovom fenomenu, ali bi ih prema pravilima trebali procijeniti i uračunati u podatke o izvozu i uvozu.
Marketinški domet statističkih akrobacija
S obzirom na navedeno, očito je da Državni zavod za statistiku nije korigirao podatke o uvozu i izvozu koji proistječu iz ovog efekta. To se može vidjeti i u podacima o vrlo sličnom rastu uvoza i izvoza u novčanom iznosu, što znači da je pokrivenost uvoza izvozom ostala kao što je bila (oko 60%) i prije ulaska u Europsku uniju. Da je kojim slučajem drukčije, da se doista radi o rastu izvoza (bez pratećeg rasta uvoza), to bi bilo vidljivo i u većoj pokrivenosti uvoza (a i većem rastu proizvodnje i većem rastu zaposlenosti).
Ova tri izdvojena momenta manipulacije određenim statističkim podacima vladajućih nisu jedina, ali su najčešća. Možda nije višak dodati i doprinos trenutnog guvernera centralne banke Borisa Vujčića, koji je nedavno iznio vrlo optimistične korekcije Hrvatske narodne banke u vezi stope rasta BDP-a za 2016. godinu. Dosadašnja projekcija od 0,9% ispravljena je na 1,5%. Ovo sigurno nije posljednja korekcija HNB-a u vezi rasta BDP-a za 2016. godinu, ali se teško oteti dojmu da je ovakva optimistična projekcija tek ponuđeni žeton za guvernerovog prijatelja u predizbornoj kampanji.
Selekcija samo određenih ekonomskih pokazatelja i njihova interpretacija po točno definiranim ideološkim parametrima standardni je način operiranja vladajućih elita. U vrijeme predizborne kampanje, zahtjevni tempo neprestane marketinške vidljivosti samo naglašava usvojenu dinamiku manipulacije. Politički akteri samodopadno prezentiraju pomno selektirane podatke, tumače ih kao neupitan pokazatelj njihovog uspjeha i nude kao garanciju budućih rezultata. Statistika sada krajnje očito postaje uzburkano polje ideološke borbe, mjesto gdje su informacije čiste samo onoliko koliko je čista ideološka pozicija onoga tko ih izgovara. Vjera političara u njihovu moć kod birača performativne je naravi, to je oklada da će donijeti političku prevagu u izbornoj utrci, nada što opravdava sve te manje ili više kreativne konstrukcije.