Uobičajeno medijsko zatišje nedjeljnog popodneva u Hrvatskoj, prošarano poljudskim derbijem i izvještajima s groblja, prekinuto je otkrićem “senzacionalne” ispovijesti. Gotovo da nije bilo etabliranijeg portala koji ispovijest nije prenio, a nerijetki su i intervjuirali subjekta ispovijesti. A dotični je Alen Baščevan, član Održivog razvoja Hrvatske (ORAH) i njihov kandidat na predstojećim parlamentarnim izborima. Navodni nezapamćeni iskorak u hrvatskom političkom prostoru napravio je Baščevan u emisiji Klopka na lokalnoj slavonskobrodskoj televiziji prošli tjedan. Naime, priznao je da je bio famozni “uhljeb“.
Baščevan je kao član Hrvatske socijal-liberalne stranke (HSLS) nekoliko godina obnašao dužnost dožupana Bjelovarsko-bilogorske županije, i po vlastitom priznanju nije ništa radio za plaću od 17.000kn. Kako to već obično biva u predizborno vrijeme, mnogi su ga optužili da je riječ o predizbornom privlačenju pažnje s obzirom na sve izraženije osipanje ORAH-ovih glasova. Pogotovo jer mu nije problematično bilo primati tu plaću, već ju tek sada koristi kao adut u preobraćenju. U Baščevanovu obranu, već je u medijskim istupima 2011. isticao kako su plaće političara prevelike, no isto tako, prilikom micanja s dužnosti tvrdio je kako je pod svojom nadležnošću imao sektore školstva i zdravstva, što sad osporava. No, puno važniji od stupnja Baščevanove iskrenosti, obrasci su razumijevanja političke i ekonomske stvarnosti koji su implicirani i eksplicirani u njegovim istupima kao i u medijskoj opremi cijele priče.
Sljepilo moralne ekonomije
Za početak, Baščevan vrlo neobično opisuje svoj uspon do mjesta “uhljeba” – jednostavno je dobio ponudu. U gotovo reklamnom scenariju našao se ni kriv ni dužan u županijskim odajama. Nepotizam, obavljanje “prljavih” stranačkih poslova, uspostavljene veze s privatnim poduzetnicima – za ništa od toga nije pozicija bila nagrada. Kao da su stranke organizirane prema demokratskim načelima ili čak lutrijskim. No odmah su krenule besane noći kad je vidio stanje na bankovnom računu kao da prije nije znao kolike su plaće u “sektoru”. No ono što ga je posebno frapiralo, usporedba je njegove plaće s prihodima njegovih roditelja, mljekara. Nedvojbeno je da usporedba upućuje na “nepravdu”, ali problematičan je odnos uzroka i posljedice koji se nameće usporedbom. Naime, Baščevan implicira da je situacija u mljekarstvu i poljoprivredi takva zbog nezasluženo visokih plaća državnih činovnika, ne spominjući opće procese privatizacije u poljoprivredi i liberalizacije trgovine koji su presudni za uništenje domaćeg mljekarstva.
Na tu priču nadovezuje se i ona o odabiru nove stranke nakon izlaska iz HSLS-a, odnosno o motivaciji zasnovanoj na moralnoj ispravnosti vođa. Takva motivacija je očito prejaka da zaslijepi i za seksističku dimenziju metafore kojom se pojašnjava: “Uz Vladu Gotovca, Mirela Holy jedina je političarka u ovih 25 godina kojoj su vjerodostojnost, dosljednost i dana riječ važniji od bilo koje funkcije ili novca. Iako njezin modni i kozmetički izričaj tako ne sugeriraju, Mirela je jedna od rijetkih političarki u nas bez maske!” Politička perspektiva po kojoj o ekonomskom blagostanju odlučuje moralnost političara i činovničkih ešalona, čiji je tranzicijski rodonačelnik upravo spomenuti Vlado Gotovac, najuzaludnija figura ovdašnje političke scene 90-ih, ima za funkciju depolitizaciju ekonomskih odnosa.
I dok je potpuno razumljiv gnjev obespravljenih spram političke kaste i luksuza koji uživaju, prozivanje njihovih privilegija ili radnih uvjeta u javnom sektoru kao razloga za kontinuiranu ekonomsku krizu prilično promašuje metu i služi prvenstveno interesima medijskih kapitalista i njihovih “reklamnih” pokrovitelja. Napad na visinu plaća u javnom sektoru za cilj ima discipliniranje zaposlenih u privatnom kako se ne bi usudili sindikalno se angažirati.