Iako su uspostavom višestranačja nove političke stranke na istoku Europe preuzele identitetske oznake svojih etabliranijih zapadnoeuropskih pandana (poput socijaldemokrata, demokršćana ili liberala), njihov je karakter, a donekle i funkcija, ostao drugačiji. Bez specifičnih političkih programa ili veza sa društvenim organizacijama poput sindikata, istočnoeuropske se stranke pokazuju otpornima na sve pokušaje demokratizacije.
Pobjeda Jeremyja Corbyna na izbornima za predsjednika britanskih laburista i popularnost Berniea Sandersa, jednog od kandidata na predizborima Demokratske stranke za kandidaturu za američkog predsjednika, probudili su nadu kako u atrofičnim ostacima onoga što smo nekada zvali zapadnom socijaldemokracijom još može biti nekakvog života. Oba su kandidata naime potaknula zaokret ulijevo svojih stranaka prije svega tako što su mobilizirali široku bazu tzv. novih socijalnih pokreta, ali i iskoristili ostatke organiziranog sindikalizma koji je nekada bio noseća snaga njihovih stranaka. Uzimajući to u obzir, kakve su šanse za sličan zaokret na albanskoj političkoj sceni?
Albanski politički sustav funkcionira po modelu 2+1, pri čemu se na vlasti izmjenjuju Socijalistička stranka (PS) “lijevog centra” i Demokratska stranka (PD) “desnog centra”, a uglavnom ovise o potpori manjeg koalicijskog partnera – Socijalističkog pokreta za integraciju (LSI). Glavne su stranke nastale iz raspada bivšeg režima, dok je LSI formiran odvajanjem od socijalista 2003. godine, dakako ne zbog nekih ideoloških razlika ili klasnih konflikta različitih dijelova stanovništva koje predstavljaju, već na temelju sukoba vođa i njihovih regionalnih baza. Sve tri stranke u osnovi dijele iste ključne političke stavove, slažu se oko neoliberalnog restrukturiranja ekonomije, bezuvjetnih europskih integracija i oslanjanja na SAD u vanjskoj politici.
Ipak, stranke povremeno predstavljaju i različite segmente društva, poput seljaka, ostataka radničke klase, tehničku inteligenciju ili deklasirane pripadnike društva, pri čemu su formalno “lijeve” stranke bliže intelektualcima, a desni demokrati radnicima i najsiromašnijima. Ova deformacija koncepta političke reprezentacije proizlazi prije svega iz različitog odnosa prema periodu u kojem su se formirali ovi društveni slojevi. Ne čudi stoga da se PS i PD formalno slažu oko svih ključnih političkih ciljeva, ali se žestoko sukobljavaju oko povijesnog nasljeđa Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu ili sudbine društvenih klasa za vrijeme državnog socijalizma.
Alternativna solidarnost na periferiji
Kako bi se bolje razumjele razlike između događaja u velikim političkim strankama na Zapadu i političke scene u Albaniji, valja se podsjetiti ključnih razlika između društava centra i periferije u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji. Prema Immanuelu Wallersteinu, zbog aproprijacije globalnih viškova i ekonomija utemeljenih na intenzivnom rastu organske kompozicije kapitala, za zemlje centra je karakteristična brojčana i politička dominacija srednjih klasa i uspjeh socijalističkog reformizma usmjerenog socijalnoj sigurnosti radničke klase.
To je u 20. stoljeću omogućilo privremeno uspješno supostojanje kapitalizma, tzv. predstavničke demokracije, radničkih prava i ograničene radničke participacije. Organizacijska i kulturna inercija može dakle djelomično objasniti obnovu socijalnih pokreta u SAD-a i Britaniji. Riječ je o dramatično različitoj socijalnoj slici od one u zemljama poput Albanije čija je periferna pozicija obilježena deindustrijalizacijom, visokom nezaposlenošću, nekvalificiranom i polu-kvalificiranom radnom snagom u nesigurnim uvjetima, dominacijom samozaposlenosti ili malih obiteljskih biznisa. Jedna od posljedica tranzicijskih procesa koji su doveli do jačanja perifernog položaja Albanije je getoizacija i “tribalizacija” najsiromašnijih, s dalekosežnim političkim konzekvencama.
Naime, povlačenje socijalne funkcije države prisililo je stanovništvo na izgradnju neformalnih mreža solidarnosti, iako na sasvim anahronim osnovama. “Plebeizacija” velike većine stanovništva dovela je do ideološkog stanja potpune indiferencije prema “velikim idejama” i rezignacije pred tobože neizbježnim predatorskim kapitalizmom od kojeg se spas može pronaći samo u individualnom avanturizmu kriminala i emigracije ili pak povratkom plemenskoj organizaciji utemeljenoj na krvnom srodstvu ili zajedničkom porijeklu. Ovaj proces identifikacije se manifestira kroz jačanje etničkog nacionalizma, regionalizma, religijskih identiteta, fetišizma lokalnih moćnika ili stranih sila – ukratko svih oblika politike koji isključuju stvarnu kolektivnu akciju na temelju društveno-ekonomskog položaja.
Depolitizacija stranaka
Izostanak bilo kakvih nezavisnih i relevantnih klasnih organizacija, čak i reformističkih sindikata, omogućio je strankama da ostanu sasvim imune na svaki narodni impuls odozdo. Premijer Edi Rama, inače iz Socijalističke stranke, svojevremeno je odaslao otvoreni poziv stranim investitorima: “Dođite u Albaniju, ovdje nema sindikata”. Kako bi u takvoj situaciji prošao neki lokalni Jeremy Corbyn koji bi u sudaru sa stranačkim establišmentom računao na potporu radničke baze? Osim toga, u zemlji u kojoj je čak i ime radnika izbačeno iz javnog diskursa, kakav se to bezimeni socijalni pokret može mobilizirati?
Formalno postojanje instituta predizbora (odnosno izbora vodstava stranaka), na kojima glasaju registrirani članovi stranke, naizgled otvara mogućnost za potencijalnog subverzivnog kandidata. No u nedostatku bilo kakve stvarne društvene organizacije unutar (ili izvan) stranaka, vjera u uspjeh takvog poduhvata temelji se na očekivanju neke vrste unutrašnje pobune od “običnih” članova. Nasuprot takvim nadanjima, u strankama vlada duboki cinizam članstva, čija je jedina funkcija da služi kao karika u lancu distribucije mikro-privilegija, povlastica, poslova u državnoj službi ili u privatnim kompanijama vezanima uz pojedinu stranku, od vrha prema dnu.
Kako “preuzeti” stranku čija je glavna karakteristika potpuna depolitizacija i koja ovisi o klijentskim odnosima? Kako organizirati “obično” članstvo u reformi stranke ako se to članstvo sastoji od onih koji u redu čekaju potencijalno nezasluženo zaposlenje preko stranačke veze? U takvoj situaciji, čak i kada se pojavi nezadovoljstvo, ono je uglavnom nezadovoljstvo jedne frakcije koja nije uspjela do kraja zadovoljiti svoje klijentske potrebe. U ideološkim uvjetima u kojima se na političke ideje gleda kao na praznu priču ako ne i na “uvod u potencijalni totalitarizam”, nije izgledno da će pozivi na politički zaokret moći nadglasati konkretne materijalne potrebe stranačkih članstava.
Pokret potlačenih
Ipak, da parafraziramo Marxa, ljudi pred sebe ne postavljaju zadatke ako društvene okolnosti ne omogućavaju pronalaženje rješenja. Tako i potreba za novom antisistemskom političkom strankom ili pokretom dobiva sve više pažnje u javnosti, a odjeci te potrebe već se mogu naći i u glavnim medijima u zemlji. Očekivano, hegemoniju su među zagovornicima nove organizacije za sad ostvarili srednjoklasni zaposlenici tzv. nevladinog sektora, koji sanjare o nekoj vrsti apstraktne “poštene” stranke koja bi okupila sve ljude dobre volje i namjera, koji bi se onda borili protiv korupcije, klijentelizma i promicali stvarnu liberalnu demokraciju.
No i njihova kulturna hegemonija slabi prije svega jer ne uspijeva ponuditi ništa osim lamentacija “lijepih duša”. Novi politički koncepti se rađaju, osobito među mladima, studentima čija svakodnevica i perspektiva sve više liče onoj radničke klase, osobito one koja radi u nesigurnim uvjetima. U današnjoj Albaniji, proletarizirani i politizirani studenti su novi društveno-politički fenomen, koji se razlikuje od prošlih revolucionarnih inteligencija, bilo one ruske u 19. stoljeću, bilo zapadne u drugoj polovici 20. stoljeća.
S obzirom na nuždu da rade kako bi mogli platiti studij i s obzirom na slabe izglede za zaposlenjem u struci za koju se školuju, studenti igraju ulogu “nestajućih posrednika” koji imaju potencijala da kataliziraju društveni i politički pokret siromašnih, koji bi mogao okupiti širok spektar potlačenih i izrabljivanih dijelova stanovništva.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović